Template by Adem @ designs4u.blogger.ba



It's a neverending story

03.12.2013.

i can't tell you.

Da smo se bar nasli.

19.10.2013.

I still love him. Love him.

I sjecam se kad sam ga upoznala
Odmah sam znala da je jedini za mene.

Zapravo, oboje smo to znali.

Kako su godine prolazile
sve je postajalo sve teze i teze
Teret vremena i situacije u kojoj smo se nasli,
bacio se na nas
Bili smo suoceni sa sve vise izazova
iz dana u dan

Htjela sam da ostane
Da bude tu uz mene
Da ga sjecanje na ono sto smo bili
u pocetku
drzi na istom mjestu

Bio je karizmatican, privlacan,
Elektricitet je tekao njegovim venama.
Svi su to znali.
Kad bi usetao u prostoriju,
okretao bi glave sve i jedne zene
a sve i jedna osoba bi ustala da prica sa njima

Bio je neka vrsta hibrida
miks covjeka koji se nije mogao obuzdati

Uvijek sam nekako osjecala da je bio rastrgan
izmedju toga da bude dobra osoba i propusti sve mogucnosti
koje zivot moze ponuditi covjeku nevjerovatnom poput njega.

U tom smislu
i u svakom drugom smislu
razumjela sam ga kao nijedna druga
I voljela sam ga.
Voljela sam ga. Voljela sam ga.

A i dalje ga volim
Volim.

Inspired by Lana del Rey's monologue: "I still love him."
Nevjerovatan monolog. Pjesmu ne posvecujem nikome, no monolog je tako predivan, da sam ga morala pretvoriti u svoju verziju :)

27.06.2013.

Lovely, isn't it?

. Samo mozda ponekad, kad se njegovo ime prosunja zrakom ili nesto slucajno podsjeti na njegov truntavi hod, vidjeli bi. Dobila bi onaj glupavi osmijeh koji bi uvijek imala kad se nesto slicno desi. Nije ni on bio mnogo drugaciji, samo vjestiji u sakrivanju. Da sam znala u kakvu budalu ce se pretvoriti nakon njega, mozda je ne bih toliko gurala u tom pravcu. No, ponos je tu ipak. I on zna raditi cudesne stvari. Ili vjecno spoji dvije osobe u jednu ili ih do beskraja odguruje jedno od drugog. Samo na trenutke, maske spadnu i shvati se ko je ko. Upravo to drugo oni radi, odguruju jedno od drugog, dok na kraju dana, on je sve sto ona ima i obrnuto, oboje su svjesni toga. Sudjeni su, sigurna sam.

 

23.06.2013.

Another brick in the wall

Ove stvari drzim u sebi sve otkako znam za osjecaje. Otkako sam stvari pocela primati k srcu. Nakon toga, stvorila sam jedan veliki, debeli, kameni zid koji odvaja moj razum od emocija. S vremenom, taj zid nije samo sluzio za odvajanje emocija, skroz ih je smanjio, skoro pa nisu postojale. Rijetko kad sam sta osjecala. Mogla sam proci kraj osobe koja umire i ne bih ni trepnula.

Skoro pa nije bilo emocije koju sam osjecala. Osjecala sam ljubav, doduse. Ljubav je uvijek tu, bez obzira koliko je zarko zelis otjerati.

Na kraju se sve srusi i ostanes sam, prazan, bez ikoga da brines o njemu. I nikog nije briga za tebe. Na kraju prestanes brinuti i za sebe. Prestanes voljeti sebe. Kad ne volis sebe, ne mozes voljeti nikoga. Bilo koji osjecaj kojeg imas za prijatelja, ljubavnika, se pretvara u ovisnost. Nije to ljubav.

Ja to, naravno, nisam shvatala. Samo su mi trebali ljudi da ne budem sama. Uradila sam sve samo da budu tu i tumacila to kao apsolutnu nesebicnost. Tek sad shvatam koliko sam zapravo sebicna.

Vecina njih me izdala. Ostavila. No sve zbog toga sto sam im to dopustila. Bila sam ja svjesna ko ce me izdati i da ce do tog eventualno doci, no naravno, nije me bilo briga. Osjecala sam se kao da zasluzujem bol, patnju, svaki trunak toga. No i dalje me nije bilo briga. Lakse je izaci na kraj sa stvarima kad smatras da ih zasluzujes. Znalo je to nekad udariti zidove u mojoj glavi, zaboljeti, no nikad nisam se zapitala zasto se to meni desava. Jer sam znala da to zasluzuje. Barem sam tako mislila.

Dala sam ljudima da me iskoristavaju. Sve sam ja znala. Ali nije bilo bitno. Ako sam imala lose drustvo, stalno bih se mislila, pa, hej, mora da sam uradila nesto uzasno. No uvijek sam ja bila sebi kriva. Nikad drugi.

Koliko tup i naivan moras biti da sav teret prebacujes na sebe, dobrovoljno. Vjerovati da je sve tvoja krivica. Da nisu to ljudi sto su zli, vec to si ti sve kriv.

Dala sam da se desi kako se treba desiti. Totalno sam se opustila, pocela tonuti u ogromni bazen tuge i krivnje, a kad bi ti osjecaji opet dosli na povrsinu, lagano bih ih stavila iza zida gdje i trebaju biti. Dala sam ljudima da to sve vise i vise nagomilavaju i pretvaraju me u nesto uzasno.

I onda se sve pocne mijenjati. Pocinje sa osobom. Uvijek je neka osoba u pitanju, zar ne? Upoznali smo se slucajno, odabrali da se sprijateljimo i eventualno postale sestre.

Uspjela je u onome sto ja nikad nisam. U njoj su sve moguce emocije koje se mijenjaju u milisekundi, no postoje. Sve je tu na povrsini. Ono sto vidis, to i dobijes. Nema skrivanja, niceg slicnog.

Uspjela je razbiti moj zid, polako. Pocelo je sa malim pukotinama i na kraju se citav srusio. Dala mi je vjeru u mene. Ne mogu reci da mi je vratila vjeru, jer je nikad nisam imala. Uspjela je u tome da samu sebe zavolim. A kad pocnes voljeti sebe, vidis druge u sasvim novom svjetlu. Shvatis koliko vrijedis i koliko drugi vrijede. Ko treba ostati, a ko ne.

Cudno je kad se zid, kojeg gradis citav zivot, srusi. Zapravo je to veoma neugodan osjecaj. Sve emocije dodju odjednom i isprva je tesko skontati sta je sta. No onda se pocnu oblikovati i dobijati razne boje i shvatis da nije toliko lose. Nije toliko lose imati svoj stav i uciti kako voljeti sebe. Jos je dug put predamnom, no sticu ja. Sticu.

03.04.2013.

it is easy to slip into a parallel universe

Smatram da je najljepse sto neko moze da uradi za tebe je da napise nesto.
Mozda je to jer sam ja sama pisac, ili sam se bar prozvala tako. Pisanjem se oslobadjas svega, ispoljis sve svoje dubine u te cudne nizove slova i sam se cudis kako obicna slova mogu stvoriti nesto sto tebe u potpunosti opisuje, tako tamnog, dubokog, nedokucivog. Slova. Obicna slova.
Sve da je to neka mala alegorijska pjesma ili crtica, pa i da je epska pjesma. Samo da je posvecena meni, bas meni. Divno bi bilo znati da te neko uspio tim slovima opisati.

Ponekad razmisljam, sta da sam ja glavni lik nekog romana? Ili sporedni, nebitno. Da je taj lik zasnovan na meni. Da sam bila neko blizak piscu ili neko koga je susreo jednom u zivotu, ali eto, ostala mu u pamcenju. Kako bi me opisao?
Citam ove teske listove silnih knjiga na policama, lik svakog romana se upija duboko u mene. Kako su savrseno opisani. Oh, kako ih je samo pisac volio. Kad je Tolstoj mogao svaki volan haljine od Ane Karenjine zasebno odvojiti, ili kad je Llosa savrseno opisao nevaljalost jedne djevojcice, kasnije zene. Kako je Christie mogla svog detektiva stvoriti tako inteligentnog i ostroumnog, da mu nista promaci ne moze. Kako je Wilde mogao stvoriti Doriana tako narcisoidnog, tako sebicnog. I jos hiljadu nekih primjera koji mi trenutno ne padaju na pamet. Kako bi ti pisci mene opisali? Da li bi uspjeli dokuńćiti dubine moje licnosti za koje sama ne znam? Da li bi me zavoljeli? Ili osudjivali moje postupke. U kom bi smjeru moja sudbina krenula u njihovim rukama? I da li sam zaista na putu te sudbine, mogu li je promijeniti? Kako bi divno bilo da sam lik neke novele, tako pun mana i vrlina, odredjenog puta i cilja.

Isto tako, kako citam o svim vec navedenim likovima i mnogo njih jos, sa svakim se povezujem na neki nacin. Svaki je poseban za mene. Nema jos tog lika koji u meni nije probudio dugu emocija i cija me konacna sudbina nije natjerala u plac, od srece, tuge, kako god. Citam o tim svim likovima i svakog od njih gutam i sijem u svoje bice. Neke volim, neke ne, no nisam ni prema kome ravnodusna. Osudjujem neke, pitajuci se kako su mogli sebi dozvoliti da im sudbina tece u tom pravcu, te kako su oni zapravo tragicni. Tada tek shvatim. Pa i ja pravim te greske. Ja sam svi ti likovi koje mrzim.


"I'm very much afraid I didn't mean anything but nonsense! Still, you know, words mean more than we mean to express when we use them: so a whole book ought to mean a great deal more than the writer meant."
                                                                            - Lewis Carrol
 

26.03.2013.

Too late now.

Izgleda da si ipak izgradio temelje u mojim snovima
Dok spavam vidim tebe kako setas ulicama mojih misli
i vezes folikule moga uma u svaki oblik tvog bica
Ne razumijes, a ovo nije fer
Vidis dragi, moram nastaviti dalje
ovo je samo jedna prepreka na putu ka cilju

Osjecam ostatke tebe u sebi
Cujem ti glas kao eho u mislima

Zakopat cu ga danas

Pustam tvoje ime kroz glasnice svoje u zrak da se rasprsi
u hladnoj, hladnoj sobi gdje ostatak tebe nestaje

Ovaj put svjesno odlucujem da te pustim
Ne dopustam da me strah obuzme
Znam svoje srce
oslobodi me, mora da zacijeli
I bit cemo nesto drugo
Bojim se da sam promijenila misljenje

A ti si zakasnio
Dobro si zakasnio

27.01.2013.

Guess I'm in a blue mood.

Ima nekih raspolozenja koja te povremeno uhvate. Ne znas sa sigurnoscu kad ce doci. Samo dodju. I sruse te. I kasnije se moras boriti i boriti da ponovo ustanes.

Oko mene je plavkasta aura, zagaseno svjetlo. Tonem u plavo, slusajuci "My baby blue" koja mojoj vec oslabljenoj licnosti daje povoljne uvjete za ovo raspolozenje.

Mislim da sam u plavom raspolozenju.

Nije to tuga, niti depresija, neki spokoj prozet nemirom, koliko god to nespojivo zvucalo. Emocija koja pokusava prodrijeti u dubine duse, plavetnilo rasuto u svakom atomu zraka ispunjuje ti pluca sa svakim uzdisajem. Sto te vise ispunjuje, zamisljas se kako tones dublje i dublje u okean. Shvatas da kako sve postaje sve tamnije i tamnije, plavo je jedina boja koju primijetis i teska je.

Ovakvo raspolozenje ne mozes svjesno dozvati. Plavo te polako osvaja, nesvjesno ulazi u svaku folikulu tvog uma. Okruzenje, situacije, pa i drugi ljudi, sve utjece da plavetnilo se sve vise i vise siri kroz tebe, polako, kao korijen drveta kad raste zajedno sa njim, korijeni plavetnila se motaju oko tvojih pluca i plucnog kosa, dok te u potpunosti ne obuzme da ne mozes disati. Sve gori plavom bojom. Tjera te da se zagledas sam u sebe, da pocnes sebe razumjeti na nekom duhovnom nivou, sto moze biti i dobro. No plavo takodjer moze u tebi proizvesti neku gorcinu, prema svijetu i samom sebi, prozeti te nostalgijom za mjestima na kojima nisi ni bio. Zelis pobjeci. Nekad zelis samo se osloboditi svega i isplivati na povrsinu, sa dna dubokog okeana i ponovo prodisati.

Niti me smiruje, niti me cini nervoznom. Plavo je tu, prisutno, rusi me.



"Senke vetrova prave moju siluetu jos crnjom i ja polako tonem u jos veci besmisao i samocu i ne pokusavam da nadjem izlaz. Zato sada trazim oprostaj, pokusavam da ga dobijem od neke stare, zaboravljene mene. Ne nalazim je i ostajem da tugujem bolom koji je ogranicen ivicama moga tela. Pokusavam da uzivam u njemu i sve sto zelim jeste da nadjem nepostojeci spokoj ispunjen bedom moje duse."

17.01.2013.

Selfish or selfless?

Mozda je najgori osjecaj na svijetu onaj kojeg dobijes kad samom sebi priznas istinu.
Obuhvata te cijelog, ubija te.
Najbolnije su one istine koje saznas o samome sebi. Koje si cuvao u najdubljim slojevima svoga
bica i tek su sad dosle na povrsinu i bole. Bole te citavog. Mentalna bol. Fizicka. Sve pomijesano u jedno i slama te. Tek sad otkrivas ko si. Iznenada. Nisi ni znao ko si. Mozda i jesi, no sve sto si mislio je pogreska.
Osjecam da sam se udaljila. Od svega. Od zivota. Zivjela sam trazeci greske u drugima. Za svoje osjecaje tuposti i tuge.
Trebalo mi je vremena da shvatim da problemi koje ne mozes rijesiti leze duboko u tebi i ne mozes nastaviti dalje dok ih ne rijesis sam sa sobom.
Bojim se.
Napokon sam priznala, bojim se.
Bojim se. Ne zelim se vezati ni za koga. Kada se previse vezes, oni shvate. Shvate da bi dao zivot za njih. Da nije vazno gdje se nalaze ili sta rade, mogu racunati na tebe. To moze biti tvoja najveca vrlina ili najgora mana. Kako god, to je osobina koja me gusi. Utapa me. Vuce me sa ivice na dno i ne zeli da me pusti. Strah. Kad shvatis da neko zna tvoju najvecu slabost. Jedinu , zapravo. To su oni. Slab si na njih. Bojis se da ce otici. Da. To. Strah da ce te napustiti, da ces ostati sam u svojim mrezama. Zbog toga sam ovakva kakva jesam. Strah me vuce i vuce i ne pusta i ubija.
Fobija. Ne zelis da ostanes povrijedjen njihovim odlaskom, pa si spreman da ih povrijedis odlazeci. Iako mislis da ih ne bi povrijedio , da su vec trebali otici. Odes, bez nekog posebnog razloga. Pobjegnes, nadajuci se da ih vise neces vidjeti.
No ipak, dao bi zivot za njih.
Vise ne znam da li me to pravi sebicnom ili nesebicnom. Nisam ni sigurna kakva sam. Mozda se sad necu bojati. Ne znam ni da li sam rodjena sa tim strahom ili se sam razvio. Da li su odlasci ljudi iz mog zivota izazvali ovaj strah ili je ovaj strah natjerao ljude da odu iz mog zivota? Ne znam, zaista, ne sjecam se. Mozda je samo ovo obicni, prolazni strah.
Mozda napokon mogu nastaviti dalje.


...won't let you close enough to hurt me

05.11.2012.

Trust.

U magli svoga uma
prihvatam da te nema

tisina ova ugodna nije
ubija
kao zvijer koja nevidljivo napada
iz sve snage se u tebe zaleti
i sve se u tebi tad raspada
i mislis da te vise nece biti
no onda zvijer ode onako naglo
kako je i dosla
ostavi prazninu, samo prazninu
nema je, sad je otisla

sve se slomilo.
Kako?
Kad smo uspijevali ostati na mjestu
i kad se sve oko nas lomilo
u cem je fora?

vracamo se
bezuspjesno
fali jedna tanka crta
bez koje nema dalje
prekasno je.

04.10.2012.

Oprosti sto ti ipak nisam odmah ispricala. Ti si ono najljepse sto mi se desilo u zivotu!

Najgore je  kad nesto imas, a to ne znas cijeniti. A tek kad prodje izvjesno vrijeme, kad izgubis svaku sansu, od ponudjenih tristo, da to nesto vratis, onda shvatis koliko si to trebao cijeniti i koliko ti je zapravo tesko bez toga. I svaki dan samo zivis da izguras, pomiris se sa svakim danom, misleci da si to i zasluzio, a i jesi. Jesam. U redu sam ja, sasvim u redu. Zao mi je samo sto te nisam znala cijeniti, jer ti si zaista bio moje sve, ali sam ja to iskoristavala. I tek sad kad sagledam sve, onda vidim. I kad bih mogla birati sve ispocetka, izabrala bih njega i voljela bih ga. Jer to i zasluzuje.
Voljela bih da te mogu vratiti, ali zasluzujes bolje.
Mozda se jednog dana ponovo sretnemo...

24.09.2012.

Skorpija i labud (:

Sjedi skorpija na obali rijeke i zeli preci preko do obliznjeg otocica, ali ne moze. Tad
doleti jedan labud i skorpija ga zamoli da ju prenese na drugu stranu. Labud uporno
odbija govoreci: "Necu te prenijeti, ti si zla, ubost ces me i umrcu."
A skorpija ga ubjedjuje da ga nece ubosti, to joj nije u cilju,  jer bi to znacila i trenutna
smrt za samu skorpiju.
I labud, kad je napokon popustio, skorpija se popne na njegova ledja i poletjese preko
rijeke. I tako dok su letjeli, skorpija ubode labuda.
Iznenadjen, umiruci, labud je upita: "Zasto si to uradila, kad znas da cemo sad oboje
umrti?"
Skorpija odgovori: "Jebiga, takva sam."

20.09.2012.

Nekim ljudima ne trebas govoriti kako se osjecas. Oni to sami znaju.

Nadja,
ljubavi, hvala sto si bila uz mene sve ovo vrijeme i sto si postala jedna posebna osoba u mom zivotu. Ne znam sta vise da ti kazem pored onoga sto si danas procitala. Ostani takva kakva jesi, ja te volim takvu i da se promijenis, ne bi valjala. Volim te puno i zelim ti zaista, od srca sve najbolje!
<3333

20.08.2012.

still you.

Pricali smo o filozofiji, psihologiji, sociologiji, nabacivali se tim jasnim rijecima,
nadmudrivali se, bockali se mislima kao nozem - ko ce biti pametniji, jaci. A bili
smo nekako skladni i prepotentni, navikli na stepenicu vise iznad obicnih smrtnika.
Pricao je o nasem gradu, svojoj muzici, o svom kolegi, svojim idealima i nasoj
promasenoj generaciji, a ja onako pametno klimala glavom i zamisljala nas u nekom
drugom vremenu, nekom drugom mjestu, kako zivimo neki drugi zivot. Odakle mu
hrabrost da tako smjelo mi zaokupira misli, srusi sve predrasude i porusi mir?


04.08.2012.

My dear, I hear your voice in mine.

Jos mi s vremena na vrijeme prosetas sjecanjem kao dobro poznatom
ulicom. I vecinu vremena se samo nasmijem, kad me udari spomen na
dobra stara vremena. I tako sam znala sjediti, satima, prazno gledajuci
u plafon, zapitkivajuci samu sebe gdje je sve poslo po zlu i zasto. Ali ni
ja nisam ono sto sam nekad bila. A i u cemu je smisao svega?
Sjecam se kako si mi znao prilaziti, sav veseo, sa rasirenim rukama,
cekajuci da ti dodjem u zagrljaj.
I sjecam se sebe tada, nasmijesenu, kao da sam te bas takvog ocekivala.
Sjecam se kako su nam se ruke sasvim slucajno znale dodirnuti, i onda
bi se nesvjesno uhvatili za ruku i ne govorili nista, da ne otkrijemo previse.
Sjecam se kako sam jedva uspjela zaustaviti ruku od drhtanja.
I sjecam se kako smo zbijali sale, smijali se kroz dim male kafane.
Sjecam se kako sam zaboravila disati, onog trenutka kad sam bila svjesna
da nas uskoro nece biti.
A i kad bi se sve ponovilo, i dalje bi me isto boljelo.
Mora da je istina, kad govore da vrijeme moze zalijeciti sve rane.
Jer meni je lakse.
No ima trenutaka koje ne mozes izbjeci. Koji te stignu kada od njih najvise
bjezis. I datuma koje ne mozes zaboraviti.
Sjecam se kako smo se cvrsto drzali nas i onoga sto smo jedno drugom
predstavljali.
I sjecam se tisine koja je prozimala atmosferu oko nas, mada nam nikad
nije smetala.
I kako smo uvijek mogli naci nacin da se vratimo i ispravimo pocinjene greske.
I nastavimo dalje.
Bilo je samo pitanje vremena kad necemo moci vise.
I sjecam se kako se sve uvijek spajalo da se opet raspadne.
Sama sam ovdje vec predugo, mili, nije uvijek bajno.
Tvoje sam ime disala u zrak, i usila ga duboko u sebe.
Koliko god da nas nema, uvijek smo tu.
That's our curse.



31.07.2012.

I had the time of my life fighting dragons with you


Happy 32. birthday Harry!
Though the battle has ended, Harry Potter will always remain in the
hearts of his fans, reminding us of the true meaning of courage, friendship
and bravery.

Also, happy birthday to our queen, J.K.Rowling, who made all of this possible :)

04.07.2012.

-I can't be selfish around you

U sebi drzim neki miks nerijesenih osjecaja, ocaja i tuge. Vec odavno
sam se prestala nadati da stvari mogu krenuti na bolje, jer ocito, ne idu nikud.
Putujem kroz vrtloge strave i uzasa i ne mogu se uputiti na pravi put. Mozda ga
i nema. Mozda sam na nekoj raskrsnici iza sebe pogresno skrenula i otisla pravo
u nevrijeme. Zaobisla dugu. Moje me vrijeme vise ne ceka. Umorilo se. Umorila
sam se i ja. Od cekanja na nesto bolje, od zelja za pomakom i da napokon dodjem
negdje. Umorila sam se od samoce, a samo je ona jedina bila tu.
I ne, tjeram sebe da ovaj post se ne dotakne nikog specificno, zato bi bilo najbolje
da sad ovdje stavim tacku i kliknem objavi. A ne mogu jebat' ga. Kad znam cega se
svaki moj post dotakne. Nekoga.
Izlaz iz svog ocaja trazim u fikciji. Neprestano nesto citam, trenutno Vampirske
dnevnike, ma bilo sto sta ce mi skrenuti paznju od mene i sprijeciti me da odem na
put za ludilo. Mada sam vec podobrana tamo.

It's not just that she makes him a better person, and she does, but he changes her
too. He makes her question her life, her beliefs. He challenges her.

18.06.2012.

Old feelings

vracaju mi se. Hate it.
Ne zelim ih nazad, jedva sam ih se rijesila. Ili sam bar mislila da
sam ih se rijesila. Ne zelim osjecati nesto opet, a u dubini sebe
znam da su se komadici tebe zarili duboko u dijelove mog bica, i
kad krenem pobjeci, komadi se zabiju u moju kozu i boli.
I ne mogu dalje.
I dalje mislim da je moja najveca pogreska to sto sam odlucila
otici. A da nisam, znam da bi me ovo jos vise boljelo. Nema smisla,
znam, ali kad je ista imalo smisla u toj igri zvanoj ljubav.
Tu si, jebo mater. Odi vise, davno sam te pustila.
Idi, idi dalje, ne zovi, ne gledaj, ne pozdravljaj, neka boli, pusti neka
boli, zaboravicemo sve ovo jednom, zaboravicemo sta smo jedno
drugom znacili i sta smo mogli biti, a nismo bili. Sta smo trebali biti...
Svaki dan se uhvatim u lancima proslosti razmisljajuci o tebi, a ne
bih trebala. Pogresno je. Ti nisi moj. Ti nisi niciji.
Jednom sam te molila da ne ides.
Sada ne znam sto bih.
Ne mogu, kako god okrenes, nema me.
I'm sorry. Sorry for nothing.

06.06.2012.

Feeling nothing. Being nothing.

Kako je cudno ne osjecati nista. Biti prazan. Bez duse da se zakacis, bez srca
da nekog zavolis. Nema nicega. Nikoga.
U meni se zaledila jedna pustinja. Prekrivena je ledom, gdje polarna noc svoj
plast uvijek obavija oko vjecnih santi leda i hladne vode koja miruje. Tisina je
svoje zvukove rasirila po nebu. Nema me. Nema nista.
Previse hladno da neko tu boravi, previse klizavo i opasno po zivot da tu neko
po tim santama leda proseta. Voda je prehladna da se prepliva.

Frozen, that's what I am. Frozen.

Gdje je sunce nestalo? Vec odavno ga nema. Je li ga ikad bilo?
Sunce, mozes li navratiti? Da otopis led i pokrenes vodu? Da nestanu oblaci,
da nestane noci.
Mozda je to sve sto sam ikad znala. Za noc, za tisinu, za muk. Za mir. Ali ruzna
vrsta mira, u meni nije spokojno.

Nestajem, nestajem...

30.05.2012.

Alone and free. But this freedom is rather like death.

Rijetko ko poznaje pravu mene. Rijetko ko zna koliko sam puta znala
sjediti sama, na rubu kreveta i na ivici ludila. Koliko puta sam izgubila
nadu, koliko puta su me razocarali. Rijetko ko zna koliko sam puta
bila prisiljena da suspregnem suze, svakim djelicem snage sto sam
imala u sebi. Koliko puta sam samo mogla puknuti odjednom i
iskaliti se na svima, no nisam. Niko ne zna koje se sve misli vrte po
mojoj glavi, pa cak i onda kad djelujem najsretnija. Tad sam najmorbidnija.

Ja sam tip osobe koja voli biti sama. Da to ljepse definisem, ja sam tip
osobe kojoj nije bolno kad ostane sama. Volim svaki dan provesti odredjeno
vrijeme setajuci ulicama, puteljcima, sama, bez razgovora i sa kim. Takodje
volim provesti 4-5 sati dnevno sama za stolom, a to mi nije ni tesko ni
dosadno. Tu tendenciju sam razvila jos u ranoj dobi, kada sam uvijek radije
izabrala citanje knjiga ili slusanje muzike, nego da budem u necijem drustvu.
Dok su se sva djeca igrala vani, ja sam uvijek pronalazila nacine da mi
bude zabavno dok sam sama.

21.05.2012.

.a break from life?

Vrijeme prilici mom trenutnom raspolozenju.

kisa-kisa-kisa

Vjerojatno je to sve sto sam ikad i osjecala. Sumnjam da bi sunce
moglo ijednom samo od sebe zasjati. Kad bi bar...Kisa je sve sto znam
i sve sto poznajem u ovom sumornom periodu zvanom zivot. Satkana
sam od kisnih kapi, tmurnih oblaka, rodjena kad je priroda na samrti.

Svih svojih sretnih trenutaka se sjecam u nevjerovatnoj cistini. Vjerojatno
zato sto ih nema puno. A i veoma su kratkog vijeka, tako da nema tu puno
toga za pamtiti.

Srecu moras pronaci u sebi, a ne u drugim ljudima.
Ja iskreno sumnjam u istinitost te tvrdnje.

Nisam nikad htjela da zivim nesto posebno dugo. Zivot izgleda prilicno
obeshrabravajuci. Zivot mi je nekako predugacak da se u njemu zadrzim
neko duze vrijeme, ogromni raspon godina, u kojem pojedinac mora da
zivi i veseli se. Bude sretan! Bude nevjerovatan! Umorila sam se od zivota
vec sa napunjenih sesnaest. Umorila sam se od konstantnog bivanja.
Umorila sam se od ljudi, a posebno sam se umorila od sebe.

01.05.2012.

Keep on believing.

"Ovdje je puno karata, ali sve su dio istog spila. Da bismo shvatili
njihovu poruku, potrebne su nam sve, sve su jednako vazne. Tako je i
sa dusama. Ljudska bica su medjusobno povezana, poput karata u spilu.
U svakom zivotu imamo obavezu naci Drugu Polovicu. Najveca ljubav koja
ih je razdvojila, namiruje se ljubavlju koja ih ponovo sjedinjuje.

Moguce je prepoznati Drugu Polovicu po sjaju u ocima - tako su od davnih
vremena ljudi prepoznavali svoju pravu ljubav. No ona se pronalazi izlaganjem
riziku. Riziku od neuspjeha, prevare i razocarenja, ali nikad odustajanjem od
potrage za ljubavlju. Ko ne odustane od potrage, na kraju pobjedjuje.

Iznad svega, nasa je odgovornost ponovo se spojiti barem jedanput u svakom
utjelovljenju sa Drugom Polovicom koja ce nam zasigurno naici na zivotnom putu.
Iako se to moze dogoditi samo na trenutak, u tom trenutku radja se tako jaka
 ljubav koja opravdava ostatak naseg zivota.

Mi mozemo pustiti nasu Drugu Polovicu da prodje pored nas, a da je ne prihvatimo,
ili cak ne primijetimo. Tada cemo trebati pricekati jos jedno utjelovljenje da
bismo je opet sreli. I zbog naseg egoizna, bit cemo osudjeni na najgoru kaznu.
Samocu.

Cijeli se ljudski zivot svodi na to - na traganje za Drugom Polovicom.
Nije bitno zudi li neko za znanoscu, novcem ili moci. Sve sto postigne, ostat
ce nepotpuno, ako istovremeno ne pronadje svoju Drugu Polovicu."

                                                                                                                                         - Paulo Coehlo "Brida"

Kad si zaljubljen, u stanju si sve nauciti i upoznati ono na sto se inace ne bi
usudio ni pomisliti, jer ljubav je kljuc razumijevanja svih materija.

25.04.2012.

She thinks she missed the train to Mars. She's out back counting the stars.

Samoubojstvo je samo trenutak. Zbog toga, nije vazno da li su oko tebe ljudi koji te vole ili koliko jako vani sja sunce ili sto ce za vikend biti film kojeg si jedva cekao da pogledas. Odjednom ti naidje taj osjecaj da se nista nece popraviti, i da stvari ne mogu biti gore nego sto jesu, a i da mogu, ne bi te bilo briga. Na neki nacin sebe izazivas. Uzmes noz  lagano ga pritisnes uz kozu, ledeni dah ostrice ti polako hladi vene, isisava toplotu iz tebe. Ionako je nema puno. Ili odes na devetnaesti sprat, pogledas na kojoj si visini i kazes sebi, ja to mogu. Ja to mogu. I gledas dolje na ljude, male mrave, ispod tebe. I postanes uplasen. Vidis te ljude na trotoaru i pomislis, to su mozda djeca, koja se vracaju iz skole, i morat ce provesti ostatak svog zivota pokusavajuci zaboraviti prizor kojeg ce sad vidjeti zbog tebe. I trenutak prodje. Pomislis kako bi se tuzno osjecao da ne odgledas taj film za vikend. Pogledas svog kucnog ljubimca i shvatis da se niko o njemu ne bi brinuo da nema tebe. I vratis se u normalu. Ali trenutak ostaje zabiljezen negdje u podsvijesti. I kad to nikad ne bi uradio, shvatis da si slobodan. Imas svu slobodu ovog svijeta, slobodu biranja. Dan je samo tvoj.

Sto god me natjeralo da se osjecam ovako kako se osjecam, ostavilo me praznom, supljom iznutra, sa nemogucnostu da osjecam. Nije naizgled vazno. Sigurna sam da dosta ljudi odglume vecinu svakodnevnog kontakta sa drugima. Ja naprimjer, odglumim sve. Odglumim veoma dobro, a osjecaji, njih nikad nema.



Slobodna sam, bar tako mislim. Zatvaram oci i razmisljam dugo i duboko o velicini moje slobode. Ali ne shvatam njeno znacenje. Sve sto shvatam jeste da sam sama. Sama u nepoznatom mjestu, kao neki izgubljeni istrazivac koji je izgubio mapu i kompas. Da li to predstavlja znacenje slobode? Ne znam, i odustajem od razmisljanja o tome.


Stariji postovi